Autor: Milan Ružić
Sjedio sam na obali Drine, u Andrićgradu, s dobrim ljudima koje ponosno nazivam svojim prijateljima i pričao o problemima koji nas more. Naravno, problemi naših glava su problemi nacije i njene kulture kao nosioca njenog identiteta. U gradu umjetnosti, koji i sam predstavlja umjetničko djelo izniklo iz Andrićevih knjiga, spominjali smo umjetnike. Oni vječno žive, pa smo o njima kao živima i govorili. Jedino što mi se u tom momentu, van zidina ovog grada, učinilo mrtvim jeste kultura. Nekako nam se misli složiše oko toga i taj trenutak ćutanja je trajao. U jednom momentu, Drina je htjela da nas podsjeti gdje se nalazimo, pa je nekim starim čamcem tresnula obalu nekoliko puta ne bismo li se mi povratili. U tom trenutku u meni počeše da naviru osjećanja ponosa i pripadnosti gradu u kojem sam se u tom trenutku nalazio. Svi oni o kojima smo pričali pojaviše se pred našim očima sabrani u jedan grad od kamena, nevino bijel i čist, kao i duše onih čije duše sada počivaju u tom gradu. Uvidio sam da na ovom mjestu kultura opsjeda ljude. Oni sa više smisla za humor rekli bi da se ovdje čovjek osjeća kulturno i kada pljuje na pločnik.
Sa same kapije Andrić gleda svakoga ko ima sreće da kroz tu kapiju prođe. Onaj koji tuda uđe više nikada neće biti isti čovjek. Ophrvaće ga emocije iznikle iz istorije, umjetnosti i religije, a on će, ako imalo duše ima, osjetiti da tu pripada. Imaće utisak da je tu rođen i on i njegova država. Pod nadzorom Andrića, Njegoša i Tesle, niko normalan sebi ne daje za pravo da bude nekulturan. Ta tri velikana vas u Andrićgradu obavezuju da se ponašate onako kako su se ponašali naši slavni preci. Svaki kamen ugrađen u taj grad je umjetničko djelo za sebe. Svaka ulica je put kojim je neko od nas krenuo kroz život, a svaki trg krije neki drugi svijet, pa djela, puteva i svjetova u tom gradu ima za svakoga od nas i zadovoljiće sve različitosti ovoga svijeta.
U toj noći, dok se mjesec kupao u Drini, a svjetla grada se razlivala po njenoj površini, crkva je svijetlila. Svijetlila je tako da sam imao osjećaj da se u njoj čitav dan i cijelu noć moli za srpski narod i biram da vjerujem u svoj osjećaj. Te noći sam i ja svoju molitvu pridružio toj velikoj koja ovdje traje. Njihov zvuk raznose vjetrovi koji putuju niz Drinu i ona će otići tamo gdje treba. Niko me u suprotno ne može ubijediti.
Nije ovaj tekst hvalospjev Andrićgradu. Nijedna jedina riječ ne bi ga mogla dovoljno pohvaliti i opisati, već bi ga samo unizila u odnosu na ono što on jeste. Ovo samo ljepotu i zadovoljstvo, koje sam te noći osjetio, dijelim sa papirom i onima koji su isto to osjetili.
Ovdje sam spoznao kulturu u njenoj najvećoj snazi i u njenom izvornom i neiskvarenom obliku. Kultura se stalno seli, ali mi se čini da se konačno skrasila. U njenoj ličnoj karti kao mjesto prebivališta naveden je Andrićgrad. Meni ne ostaje ništa drugo nego da ovdje na Drini, ispred Lazareve crkve, Bogu zahvalim što me je prije tri godine u ovaj grad uputio i od tada mi ne dozvoljava da se od njega odvojim. A onome ko je ovaj grad izmaštao i iz knjiga ga ovdje izvukao, vječiti sam dužnik što mi je drugu adresu u duši ispisao.
Ipak, i dalje ima onih koji ne priznaju kulturu, pa ni ovaj grad. Nisam na njih ljut, već ih žalim, jer imaju oči, a ne vide. Ali, evo ide nam Vidovdan, pa će i oni koji ne vide, ako tog dana dođu u ovaj grad, progledati i sresti se oči u oči sa samim sobom uvidjevši da je i njihova duša bila ovdje. Kada čovjek ode u Andrićgrad, on se vraća sebi.
Te noći, na obali Drine, u Andrićgradu, duvao je vjetar, ali ja ne znam da li sam se tresao usled zime ili iz poštovanja prema svima onima čije su sjene i duše u ovom gradu sabrane. Te noći, sa prijateljima pored sebe, sa svim onim velikanima u glavama, sa kulturom na njenom izvorištu, a zajedno sa Andrićgradom, ispravljali smo krivu Drinu i čini mi se da se u jednom trenutku zaista ispravila, ali ko će to slijepima dokazati…
wwwiskra.com
)){kind=small}
